„Jesam li zaključao ulazna vrata?“ ili „jesam li isključio štednjak?“ – bezazleni su oblici opsesivno-kompulzivnog ponašanja gotovo svakoj osobi poznati. Većina tih navika i rituala nije loša i čak nam pomaže u postupanju sa složenošću i poplavom informacija naše okoline. Ako se te misli neprestano vraćaju i izazivaju patnju, često praćenu tjelesnim tegobama, u pitanju je opsesivno-kompulzivni poremećaj. Pogođene osobe često ne mogu obuzdati ili potisnuti nametljive misli i postupke iako ih doživljavaju kao besmislene i pretjerane.

 

Opsesivno-kompulzivne misli zamorne su, nametljive i ponavljajuće misli, ideje ili slike kojih se pogođene osobe ne mogu riješiti. Mogu se odnositi na agresivne i religijske sadržaje ili na nečistoću, bolesti, seksualnost ili red. Te misli izazivaju osjećaje poput straha, nemira, krivnje, srama ili sumnje u sebe. Kako bi se osobe oslobodile tih osjećaja, provode opsesivno-kompulzivne radnje.

 

Kod opsesivno-kompulzivnih radnji u pitanju su ekscesivna ponavljanja svakodnevnih načina ponašanja koja se provode prema određenim pravilima. Tada najčešće služe kratkotrajnom olakšavanju negativnih osjećaja kao što su strah, nemir, sumnja ili napetost. Međutim, ne postoji stvarna povezanost između radnje i toga što treba potaknuti. Opsesivno-kompulzivne radnje mogu se pojaviti u raznim oblicima: kompulzivno pranje i čišćenje (npr. pretjerano pranje ruku), kontrola, kompulzivno brojanje, ponavljanje, skupljanje predmeta (sindrom natrpane kuće) itd.

 

Ako pogođena osoba pokuša odoljeti opsesivno-kompulzivnim radnjama, osjećaj straha i nemira može postati tolik da je jedini način uklanjanja ovih osjećaja izvođenje opsesivno-kompulzivnih radnji. Nastaje začarani krug misli, osjećaja i radnji koji često završava iscrpljenošću i očajem.

 

Različite su studije pokazale da je kod opsesivno-kompulzivnog poremećaja kombinacija liječenja lijekovima i psihoterapijom najdjelotvornija terapijska metoda. Kod opsesivno-kompulzivnih poremećaja kognitivno-bihevioralna je terapija pravi odabir. Prikupljaju se informacije o simptomima i životu kako bi se bolje razumio nastanak smetnje i prepoznali čimbenici koji je održavaju. Važan je sastavni dio terapije ekspozicijom sa sprječavanjem reakcije. Pritom se pacijente uz vodstvo terapeuta izlaže situacijama u kojima obično doživljavaju veliki strah i napetost. Treba izostaviti svaku opsesivno-kompulzivnu radnju ili druge strategije neutralizacije osjećaja. Cilj je ove metode naučiti postupati s negativnim osjećajima (strah, sram, krivnja, gađenje...), odnosno naučiti ih podnositi. Kod opsesivno-kompulzivnih misli upotrebljava se ekspozicija in sensu (u predodžbi).

 

Uz izravni rad na opsesivno-kompulzivnim radnjama i mislima često je neophodno razgovarati i o aktualnim životnim problemima. Osim toga tijekom terapije treba jačati osjećaj vlastite vrijednosti te naučiti opustiti se u svakodnevici te samostalno upravljati stresom.